Nakon dužeg boravka u tuđini vraćam se u svoju domovinu.
Sada, kada se nađoh u saobraćajnoj gužvi, posmatrajući Savu kroz zamagljene prozore autobusa, polahko se prisjećam proteklih dana.
Baš kao i ova slika Save ispred mene i neki moji dani su zamagljeni, ali ipak se sjetih blještavila u njima. Tada sam mislila da ce me to svjetlo i usrećiti.
No, uistinu, ma koliko veliko bilo moje oduševljenje na uspjehe drugih ono me ne bi dugo ispunjavalo. Uvijek kada bih se zatvorila u svoja četiri zida, kada ne bih bila pod tim svjetlima osjetila bih prazninu koju ne bih znala kako ispuniti.
Sutradan, kada bih izašla i uspjela vidjeti ljepote čovjekovih rukotvorina, te fantastičan sklad između prirode i čovjeka, ipak ne bih uspjela u potpunosti se predati. Uvijek bih sebi ostavila prostor za pitanje: „A, šta li se dešava u Bosni?“.
Kao da je jedan dio mene potajno govorio da mi tu nije mjesto i da razlog svog bivstvovanja trebam potražiti u svojoj domovini.
Dani su prolazili, a ja sam polahko počela i da se navikavam na ono nešto novo, kao da sam počela da zaboravljam odakle sam i ko sam. Moj superego je popuštao i prepuštao se.
Kada pomislih da je tuđina spremna prihvatiti novo lice koje ima šta da ponudi, moj superego ojača samo jedan poziv. Bio je to poziv od Biciklističkog kluba Salcano.
Iako sam samo dobila informaciju da se organizuje revijalna utrka odlučih se pridružiti. I evo me sada ovdje!
Bio je to onaj znak koji sam čekala. Razlog zbog kojeg bih se opravdala sama sebi zašto napuštam zemlje zapada i vraćam se u moju domovinu, za koju mnogi sebi daju za pravo reći da propada.
Dok ovo pišem, Sava i gužva su sve dalje iza mene, slike se mijenjaju, a moje srce je sve veće i veće. Sve je manje praznine u njemu.
Kopajući po davno zakopanim mislima, ukrah sama sebi vrijeme, te ga time ispunih i stigoh kući.
Poslije nekoliko časova odmora sam ispunjena i spremna za to veliko dešavanje.
Stigoh na mjesto dešavanja, posmatram sa strane i uživam u slikama ispred sebe. Sa svakim učesnikom utrke sam se poistovjetila i željela da prvi prođe kroz cilj.
Dlanovi su vlažni, sunčeve zrake prate kapljice znoja koje se kotrljaju niz lice. Sve ih je više, a učesnici sve bliže kraju vožnje. Vozimo zajedno i konačno prođosmo kroz cilj. Zasluženo smo dobili nagradu. Slušam kako su svi srećni i kako se međusobno ispunjavaju. Grupa do mene priča o svom slijedećem planu.
Spominju „Njivice“. Dozvolih sebi da osluškujem … ah da, shvatam, planiraju vožnju u kako kažu prelijep krajolik. Da bih zadovoljila svoju znatiželju odlučujem da ih pratim.
Idem ispred njih autom, ali ne poznajem put. Baš u trenutku kada odlučih sačekati njih ugledah stari hrast čije me krošnje raširene čekaju. Odlučih tu napraviti pauzu. Dok ih čekam čitam brošure od BOSNALIJEK-a koje sam dobila na utrci. Čitajući jako zanimljive riječi nisam ni primjetila kada se vrijeme promijenilo. Nebo nije više bilo onako vedro, postalo je jako mračno, ni hrast nije bio veseo i on je svojim snažnim pokretima najavljivao loše vrijeme.
Pomislih da će momci odustati od druženja, da će se vratiti kući. U tom razmišljanju me obuze tuga.
Ali na moje veliko iznenađenje, ne prođe dugo, a svo ono crnilo koje je vrijeme za mene spremilo razbi grupa momaka na biciklima. Na toj velikoj udaljenosti samo sam uspjela vidjeti svjetlost koju nose ka drugim ljudima na svojim bijelim maicama. Shvatih da su oni lijek za moje oči, ali i oči drugih ljudi. Jer oni su jedini koji ne pobjegoše na sigurno, gdje ne kisne. Oni nose sigurnost u svojim srcima, te je pokazuju ovom bijelom bojom koju nose. Moglo se vidjeti da privlače pažnju okoline, narod je želio da vidi tko je to tako hrabar.
Kada mi se približiše uspjeh na njihovim maicama pročitati natpis BOSNALIJEK.
I tada … tada shvatih da su oni uistinu moj lijek, da za mene i moju dušu ima lijek samo Bosna. BOSNALIJEK je onaj tko je podržao njih, a oni su svojom snagom podržali mene.
Osvojiše i ovo posljednje brdo i pridružiše se svojim prijateljima planinarima, koji su baš kao i ja bili oduševljeni njihovom upornošću, jednakošću i zajedištvom koju su posebno pokazali na ovakvom vremenu.
Pošto je moje vrijeme isticalo, morala sam ih nažalost ostaviti i vratiti se kući.
Kiša lije, a ja uživam u toplini doma i analiziram protekli dan. Ustaljene kišne zvukove prekidoše poznati glasovi. Požurih da vidim šta se dešava. To su moji heroji, koji se na svojim biciklima bore sa kišom. Istina je da njihove majce nisu više tako bijele, ali to ih nije spriječilo da pokažu svoju snagu i privuku pažnju na njih.
Pomislih: „Hvala vam momci i našem BOSNALIJEK-u na ovom prizoru, ponovo ste me osvojili i zadržali.“
